Archive for the Category »ULTRALAKA AVIJACIJA «

FIB 582 nad Bokom

Aero klub “Soko” iz Grblja u Boki Kotorskoj, sa većim zakašnjenjem zbog zakonskih regulativa i nekih tehničkih problema otpočeo  8.08.2011 sa izvođenjem letačkih klubskih aktivnosti.

Prvi let je izveden ove godine na plaži Jaz, a nastavili smo sa letenjem u akvatoriju Boke, blizu starih kotorskih zidina.

Letenje  nad Bokom je poseban doživljaj i pruža prelijepu panoramu za slikanje.

FiB 582 Aero klub SOKO Grbalj

FiB 582 Aero klub SOKO Grbalj o3

Najduži let motornim zmajem u istoriji

Najduži let motornim zmajem u istoriji

Iako motorni zmaj izgleda kao jako krhka letjelica,iz svojeg vlastitog iskustva uvjeren sam u sasvim suprotno,a let koji su dvojica prijatelja( Mike Blyth i Oliver Aubert) iz Južne Afrike izveli 1999 godine,potvrđuje da je zmaj letjelica za prave letčke avanture.Pravi vazdušni konjić sa kojim se može “stići i uteći i na strašnom mjestu postojati”.

Za taj put su se pripremali dosta dugo,i imali zavidno letačko iskustvo od nekoliko 1000 letačkih sati,ali pošto su letjeli sa dva zmaja,mogućnost rizika da nešto pođe kako ne valja bila je veća.Ipak sve je prošlo u najboljem redu, i njih dvojica su maršutu dugu 43.000 km preletjli bez većih problema.

Poletjeli su iz Buenos Airesa i,preletjevši tri kontinenta počevši sa američkim na krajnjem jugu,pa sve preko Grenlanda spustili se u Evropu,i dalje preko cijele Afrike stigli do Kejp Tauna na samom rogu “crnog” kontinenta.

Sigurno najriskantniji dio leta je bio prelet iznad ledene vode sjevernog atlantika u dužini od 840 km između Islanda i Velike Britanije,jer da je došlo do otkaza motora i prinudnog sletanja na more…smrut usled smrzavanja u hladnoj vodi bila bi više nego izvjesna.

Prelet preko mnogo opasnih i nesigurnih zemalja poput Kolumbije,Kameruna,Nigerije i Angole bio je veliki izazov i tražio je mnogo opreznosti i mudrosti.

I tako,iz jedne južne tačke poslije 8 mjeseci provedenih u putu,stigli su na drugu južnu tačku na sasvim drugom kontinentu,napravivši time najduži let motornim zmajem u istoriji zmajarstva.

Maršuta duga 43.000 km

Aeroklub “Boka” Tivat

Na stajanci za avione aerodorma Tivat nedaleko od same jadranske magistrale…odmara svoja krila jedna mala klupska Utva-75  aerokluba “Boka” iz Tivta. Ne leti tako često, ali kada je u vazduhu izvodi prave bravure…

Kako sam stekao “krila”…

29.11.2007.

Kako sam stekao “krila”…

GOLUBINCI 1998.

Ni oblačka na nebu.Sunce kao ognjilo visi nad ravnicom.Vazduh je miran kao ustajala voda.

Nesnosna vrućina prži sve pred sobom.Talasi suvog vrelog vazduha prave slamu od trave, na letilištu kraj malog vojvođanskog sela Golubinci.Osjeća se miris skoro pokošene trave,pomiješan sa mirisom TTS i benzina.

Sve djeluje kao zaspalo i ošamućeno usljed tolike jare,koja krivi sliku stvarnosti.

Moja letačka obuka je bila u punom jeku,letio sam sa prednjeg sjedišta i bio sam totalno koncetrisan i posvećen tom jednom zadatku-naučiti letjeti motornim zmajem.

Tih vrelih popodneva,na letilištu, sa mnom je bio Dejan Aćimović, vlasnik jednog od dva ponosna leteća ata,čija su velika, poštovanja vrijedna krila, mirovala bez ikakvog pokreta na brisanom prostoru livade kraj Golubinaca.

Bili su to motorni zmajevi tipa «Pipistrel», slovenačke proizvodnje, sa motorima rotah 582 i 503 i krilima «Hazard» od 15m2.

Zmaj na kojem sam se obučavao imao je jači motor sa vodenim hlađenjm i prigušivačem buke,koji je samoj letjelici davao neki respektujući izgled.

Krila oba zmaja bila su nagnuta na lijevu stranu,i djelovali su jako ozbiljno onako parkirani jedan pored drugog,kao na stajanci nekog vojnog aerodroma.

Nemajući druga posla, Dejan i ja smo gledali kako da se spasimo od nesnosne vrućine koja, činilo nam se, samo pojčava,umjesto da jenjava kako sunce pada prema zapadu.Na letilištu je bila jedna velika «adrijina» prikolica i pored nje šator u kojem sam spavao.Kilometrima unaokolo, sem jednog sparušenog drveta na početku piste ,nigdje nije bilo nikakvog zaklona od nemilosrdnih sunčevih zraka.

Sletanje na morsku pistu 2005 g. u budvi

Morao sam biti tu, jer sam bio bez auta i sa ne previše para u džepu,pa nijesam mogao svakodnevno ići do Beogrda koji je bio udaljen tridesetak kolometara od Golubinaca.Svoj letački zanat sam pekao na pravi način,trpeći žeđ i vrućinu,spavajući pod šatorom i jedući konzerviranu hranu punih petnaest dana.Istini za volju, sada mi je drago zbog toga.Ljubav prema letjenju je bila jača od svega.Svakim danom sam bio bolji.

Obuku sam izvodio sa svojim prvim instruktorom,vrsnim poznavaocem letjenja motornim zmajem i bivšim jedriličarem Miroslavom Stančevićem iz Nove Pazove.Letjeli smo rano ujuto i malo prije nego sunce zađe za dugu liniju vojvođanske ravnice.Tada je atmosfera kroz koju smo plovili bila najmirnija i najpogodnija za savladavanje početnih koraka u letenju.

Miroslavova kuća je bila u blizini,a i poslovne obaveze su ga držale podalje od vreline sunca tokom dana,pa je dolazio samo za vrijeme letačke obuke,donosio gorivo i poslije odrađenog letačkog sata odlazio sa letilišta.

Dva dana loša za letjenje, iskoristio sam da skoknem do Popovića da se okupam i da posjetim snahu u bolnici.Bato me je kasnije vratio kolima na letilište.

Tokom onog perioda između jutra i večeri,između dva letačka časa,kada na letilištu sve zamre od vrućine, mogle su se vidjeti dvije prilike kako se pomjeraju oko prikolice za hladom koji se, u onom času kada sunce zauzme najubojitiji položaj na nebu, i sam podvlačio ispod prikolice, ostavljajući nas na cjedilu.Te dvije prilike bili smo Dejan i ja.

Imali smo dovoljne količine «Rose» ,ali se ona tokom dana toliko zagrije da je bila vrela,praktično neupotrebljiva za piće, onda kada je najpotrebnija.Morali smo da trpimo žeđ,a vodu smo često polivali po sebi, nadajući se da će imati nekakvog efekta,ali svaki put smo doživljavali neprijatan stres kada vrela voda dotakne ionako vrelu kožu.

Naposlijetku smo se počeli zavlačiti ispod prikolice tražeći onaj hlad koji se tamo skrivao,ali i on sam je bio vreo i na mukama.Kopali smo rupe ispod prikolice, nadajući se da je zemlja bar malo vlažna,ali jedini efekat koji smo postizali bio je da budemo prašnjavi i ulijpljeni znojem.

Ponekad,onako ošamućeni vrelinom, zaspali bi ,da bi se nakon nekog vremena budili u znoju psujući i buncajući nepovezane gluposti.

Krila zmaja od 15 m2 su stvarala inpozantnu sjenku na zemlji, ali je i ona bila blijeda i nedovoljno jaka da nas sakrije od sunca,koje se tih dana bilo nešto namjerilo na nas dvojicu.

Sve u svemu prava pasja vrućina i vrelo iskušenje mojih početničkih dana u svijetu letenja.

Dejan, iako i sam početnik,(imao je tada oko pedesetak sati samostalnog letenja),ponekad upali svoju mašinu i uz resku buku koju stvara rotah 503 na punom gasu,poleti da spas od vrućine potraži negdje gore visočije, ostavljajući za sobom uskovitlane rotore u mrtvoj atmosferi i pokrenute mirise, neponovljivog tts, benzina i travnatih otkosa plodne vojvođanske ravnice.

Eh…kako sam mu tada zavidio.

U suton skoro,kad sunce počne da prelazi iz svog razarajućeg blještavila u opojan purpurni smiraj, oblačio sam uniformu sašivenu od kamuflažnog platna, koja mi je služila umjesto letačkog kombinezona i štitila me od vjetra, navlačio rukavice, kacigu sa interfonom i sjedao za komnde crvenog Miroslavovog zmaja.

Prvo sam nekoliko puta odrulavao sam do kraja piste i nazad , vodeći računa o položaju krila prilikom vožnje po zemlji, a onda je Miroslav uskakao na drugo sjedište, ukopčavajuči kabl od svoje kacige u interfonsku vezu.

-Idemo sad iz početka…čitav postupak, čujem Miroslavov glas u slušalicama.

Provjeravam još jednom pojas, perkidači su u položaju spremni za start.Mala lampica blinka.

-Od elise!!!-vičem ja naučenu komandu pretpoletnog postupka za puštanje motora u rad.

Pritiskam dugme startera i motor prihvata bez kašljanja.Bacam pogled lijevo i desno,provjeravajući pistu po naučenom scenariju, pravim otklone trianglom u sve četiri strane provjeravajući da li krilo ima potrebnu slobodu kretanja i krećem da zauzmem poziciju za polijetanje.

Jedan letački dan u aero klubu “Zmaj”.

Postavljam se na početak piste sa blagim vjetrom meni malo bočno, ali ipak skoro u lice.Miroslav mi govori da obratim pažnju na dalekovod na kraju piste.

Koncetrišem se na pistu ispred mene i hvatam čitav prostor u mojem vidokrugu kao da ga uramljujem u neki okvir, pritiskam gas do kraja, adrenalin raste kao i kazaljka na obrtomjeru , motor koji grmi iza mene gura me nezadrživo naprijed. Triangl mi se pokušava otrgnuti iz ruku jer opstrujavanje vazduha oživljava krilo i moram ga čvrsto držati.

Neravnine po kojima poskakujemo stvaraju utisak da se svakoga časa možemo prevrnuti i katastrofalno završiti let prije nego ga i započnemo…ali to je efekat koji vremenom potpuno nestaje što se više bavite ovim sportom.

Kada je zmaj dostigao dovoljnu brzinu,tako da se poskakivanje prtvorilo u ujednačen niz sitnih potresa,energičnim pokretom odguravam triangl od sebe sve do nosne šipke i «Pipistrel» 582 se sa nama dvojicom kao tane odljepljuje od zemlje i očas nas izdiže iznad spržene zemlje, preskačući dalekovod visokog napona. Zemlja se brzo udaljava,kao da smo ispaljeni iz topa.

Popuštam triangl i dopuštam krilu da samo pronađe najbolji položaj za horizontalan let. Sa blagim oduzimanjem gasa…u mirnoj atmosferi ljetnjog predvečerja, plovimo vazduhom sa mirisom vojvođanskih oranica u nozdrvama.

Ponavaljamo proceduru «školskog kruga » sa četiri lijeva zaokreta i «protrčavanjem» na nekoliko stopa iznad piste…svakim ponovljenim krugom krilo mi sve bolje leži u rukama, a navlačenje brzine poniranjem pred samu pistu, djeluje mi sve manje strašno.

-Drži pravac u ovom smjeru….prema onom crkvenom tornju-Miroslav mi ispruženom rukom pokazuje u daljinu prema gomili načičkanih kuća.

Na horizontu se jedva uočava nešto što mi liči na crkveni toranj…daljina nekoliko kilometara.Prelijećemo spletove dalekovoda i nizove velikih čeličnih skalamerija,nosača vodova visokog napona.

Bogata Srbija i njene ravnice…monoton let do sela Vojka.Sada već jasno vidim crkveni toranj,koji blješti odbijajući sunčeve zrake od svoje bakarne kupole.

Nad samim krstom, koji je uperen u nebo, kao šestarom, krilom opisujem krug i zauzimam povratni kurs prema letelištu.Čudnog li iskustva razmišljam u povratku…Krst kao orjentir….svidjela mi se ta simbolika..

Moja prva «maršuta» je bila za mene mistično iskustvo i susret sa nebesnom simbolikom na jedan sasvim neobičan način….

Odlomak iz moje autobiografske knjige “Zmajev let”


Pipistrel 582 ispred prikolice i šatora u Golubincima 1998